Gurao sam i šire stvari u uže stvari.

Neinteligencija i neke njene netragične posljedice po nosioce iste

Kad kažem moja ulica ja mislim na jedan dio ulice Stevana Bulajića kojem pripadaju brojevi od 76 do 90, i to samo parni. Neparni brojevi od 75 do 91 se nalaze 200-ak metara dalje u sasvim drugom kraku. Ulica se zove tako kako se zove, a ovaj sokak bi se komotno mogao zvati Ulica Lige šampiona... Zašto? Zato što ljudi koji tu žive godinama nikako da nauče kad mogu a kad ne mogu da se (uz isti) popnu autom. Nije da su talentovani samo u tom pogledu, ali danas ćemo se fokusirati na to.

Sam sokak je tematski podijeljen na tri cjeline, dio na kojem nema nagiba dužine nekih 25 metara, zatim dio sa blagim nagibom dužine nekih 20 metara i dio sa solidnim nagibom dužine nekih 35 metara. Slika govori hiljadu riječi pa ću to predstaviti vizuelno (klikni na sliku za uvećanje):

Moja kuća (označena petokrakom) je na pola puta, trebam preći svega par metara solidnog nagiba da bih ušao u dvorište. Međutim, prilaz je loše odrađen (posljedica činjenice da niko ni u jednom trenutku nije bio trijezan prilikom izgradnje kuće i pratećih sadržaja) te u zimskom periodu Zafira uglavnom spava u garaži. Sa druge strane, komšije imaju duži put da pređu (C1, C2, C3 - ciljevi komšija)...
Asfalt je duž cijelog sokaka razvučen u širini od nekih 230 cm, a s obzirom na ograde i žive ograde, to je mjestimično i maksimalna upotrebna vrijednost za saobraćaj ljudi i vozila. S obzirom na snijeg, ta je upotrebna vrijednost mjestimično smanjena jer je snijeg raščišćen metodom nabacivanja na ograde i žive ograde. No, bitno je da je očišćeno jer je mojim komšijama transport metodom pješke neprihvatljiva opcija. Tako su prekjuče svi nekud otišli autima, a onda se u kasni noćni sat vraćaju. Ima tu jedan problem, tokom dana se snijeg topio i to se slivalo niz ulicu... a naveče je zaledilo.

Oko pola dva čujem nešto malo iznad moje kuće kako gume vrte u mjestu a motor je blizu blokade. Neko bezuspješno pokušava da se popne. Izlazim na balkon i vidim da je to mladi komšija (#1), stepen upotrebe psihoaktivnih supstanci ljubičasti pojas. Zaglavio je na par metara od vrha, pokušava da punim gasom pokrene model "jaje" iz Ingolštatske fabrike no nagib je ipak pretjeran. Spušta se unazad na početak staze, pa još jedan zalet, na oduševljenje prisutne publike na balkonu. Pun gas, zalet je dobar i samo ga nedostatak sportske sreće zaustavlja na 99%. Opet se vraća polako unazad, nešto eksperimentišući pa se zadnjim krajem automobila se zabija u hrpu snijega na drugoj, blago nagnutoj dionici staze. S obzirom da taj dio nije skroz očišćen, samo za tragove točkova je očišćeno - snijeg je u sredini i sa strana asfalta, tako je on prednjim (pogonskim) točkovima na snijegu i bezuspješno ih vrti. Izlazi iz auta, odlazi po svog muškog roditelja, ovaj stiže sa lopatom, raskopavanje, zanošenje, čupanje, nakon pola sata je auto oslobođen uz pomoć muškog roditelja koji predaje volan sinu u ruke. Mladi komšija tada kreće na obližnji parking da tu ostavi auto, bez ideje za daljnjim pokušajima penjanja, ali pri tom nailazi na starijeg komšiju (#3) koji upravo dolazi odnekud. Kroz otvorene prozore automobila razmjenjuju par riječi koje se jasno čuju i na balkonu, gdje stariji komšija pita mlađeg da li je možda imao problema sa penjanjem, a ovaj mu potvrdno odgovara. E, sad, logika je jedno, ali stariji komšija je stepen upotrebe psihoaktivnih supstanci crni pojas treći dan tako da on nakon dijaloga turira svoje vozilo i zalijeće se uzbrdo starom srpskom metodom "MA ŠTA NE MOŽE?!". No, pokazalo se da ponekad bitku bije i svijetlo oružje, a ne samo srce u junaka - mali francuski automobil urlajući uspješno stiže do polovine najteže dionice, a onda se ugasiše svjetla, a zatim i motor. Akumulator je rekao svoje. Ne može više da se upali, a spuštanje unazad ugašenim automobilom je rizično. Ipak, u pomoć pristiže muški roditelj mladog komšije u drugu akciju spasavanja. Ručnim akumulatorom se pali mali francuski auto te se isti polako spušta unazad... sve dok se nije nasadio na snijeg nabacan na ogradu na početku treće dionice. Zaglavio se punom dužinom vozačeve strane, a kako se zaglavio, tako se ugasio. Slijedi određeni vremenski period gdje komšija crni pojas ustupa volan muškom roditelju mladog komšije koji pokušava da mali francuski automobil odmakne od snijega, gdje mu sin mladi komšija pripomaže stojeći pored haube sa ručnim akumulatorom i svako malo dajući elektro-šokove nježnom francuskom automobilu. Potrajalo je to nekih pola sata, čupanje-paljenje-gašenje, ali se muški roditelj mladog komšije ipak uspješno izborio sa zadatkom te on odvozi automobil na obližnji parking, pa svi zajedno pješke savladavaju uzbrdicu.
I, kad bi čovjek pomislio da se nagledao dovoljno humora uživo za jedno veče, negdje oko četiri časa poslije ponoći čujem još neuspješnog penjanja. Bio je to srednje star komšija (#2) koji je negdje na smeđem pojasu stepena upotrebe psihoaktivnih supstanci, vozilo je izmet omotan limenom folijom pete generacije. Iz prvog pokušaja nije uspio, ide lagano unazad, taman dok se namještam u ložu na balkonu. Vraća se na sam početak ulice, čak malo izlazi iz iste te rezignirano pomislih kako je odustao pa krenuh nazad u kuću, ali kad'li! Sa zaletom ulijeće u sokak, dizel mašina grmi kroz noć, uspješno napreduje do istog mjesta gdje je bio zaglavio i stariji komšija, al' ni metra dalje. Ipak, ovaj automobil se ne gasi te opet polako kreće unazad, sve do dionice sa blagim nagibom gdje mu pada na pamet da parkira u dvorište kod komšije na nižoj nadmorskoj visini. Ipak, u tom pokušaju on se zaglavljuje na istom mjestu gdje se bio zaglavio mladi komšija, samo drugačije okrenut. Kao i u prethodnom slučaju, pogonski točkovi mu završavaju na snijegu, te slijedi dobrih 20-ak minuta gasiranja u mjestu da se istopi snijeg pod točkovima da bi se automobil pokrenuo. Ipak, iščupao se nekako, parkirao u dvorište kod komšije na nižoj nadmorskoj visini i lagano pješke do kuće.

Gledam ja to sve i mislim se kako brko koji je volio rupe rodom iz Zanzibara krštenog imena Faruk Bulsara sigurno nije mislio na moje komšije kad je pisao hit numeru "We Are the Champions", ali da mu se te noći brk neobično sjajio dok se na nebu samozadovoljavao posmatrajući Manx reli u jednom malom sokaku na brdovitom Balkanu.

objavio bojan5150 | 21. februar 2012 16:55:59