Gurao sam i šire stvari u uže stvari.

Kuda ideš i gdje se vraćaš, dio drugi

Nezaposlenost je, kao što znamo, boljka mnogih mladih ljudi danas, pa tako i mene. Vjerujem da jednako boli profesore i pekare, limare i ljekare, i ostale podskupove dijametralno suprotnih zanimanja. Al' više od nezaposlenosti boli nepravda pri zapošljavanju, i dok željno čekam neke nove odbijenice htjedoh da zabilježim par stvari, nek' ostane sačuvano. 

Ovo mi je druga sezona konkurisanja, znatno je lošija od prve. Niko više ni ne zove na razgovor. Čak se desilo da mi pošalju odbijenicu gdje na koverti piše "Vlajić Bojana". Mislim, moja majka je oduvijek htjela da ima kćerku, ali, da joj to ispuni tamo neka osnovna škola, to sigurno nije očekivala...
Skupilo se dosad tih odbijenica dvadesetak (bilo bi ih i više da je preporučena poštarina jeftinija), lijepo ih ja slažem, hronološki, čuvam i koverte, ima tu neke sitne satisfakcije, možda bi se nekom psihoanalizom došlo da je to kompenzacija za propušteno skupljanje salveta u mladosti ili šta već, nek' se samo nešto dešava. Ali, kao što Morisi reče da su neke djevojke jednostavno veće od drugih, tako su i neke odbijenice jednostavno veće od drugih...

Kapitalac među mojim odbijenicama je ona iz O.Š. "Petar Kočić" koja se nalazi u živopisnom mjestu (Han) Kola. Ne zato što se to mjesto nalazi jugozapadno od Banjaluke na ugodnoj nadmorskoj visini neposredno blizu čuvene planine Manjača, gdje bih se ja osjećao kao u svojoj prapostojbini, filozofski, sa knjigom u ruci i ovcama na livadi, nego iz nekih drugih krajnje humorističnih razloga. Idem detaljno, da bude jasno. Konkurs za mjesto nastavnika engleskog jezika u osnovnoj školi, a ja profesor, imam znanje, imam zvanje. Konkurs objavljen u septembru, na početku školske godine, konkurišem na vrijeme. Zakažu razgovor za 22.09.2009. u 8 sati ujutro. Jedva da znam gdje su Kola, a kamoli gdje je škola u Kolima, ali, lako bi se našlo, nego, poučen iskustvom sa prethodnih razgovora za posao koji su bili uglavnom veoma bljutavi, kao i činjenicom da je taj datum Svjetski dan bez automobila, odlučim da se umjesto razgovora to jutro samo dobro naspavam. Naknadno saznam od čovjeka koji se pojavio na tom razgovoru na šta je to ličilo. O tome ne bih. U redu, nisam otišao, nisu me primili, samo nek' pošalju tu odbijenicu pa nek' ide život (našlo se i posla u međuvremenu, istina, sasvim slučajno). Prolaze dani, sedmice, mjeseci. Prolaze vozovi. Rukuju se rukuju oni koji putuju. Prođe godina... E, ne prođe. Posljednji dan 2009. godine, 31. decembar, dođe koverta - preporučena pošta, pečat škole u Kolima, na njoj četiri poštanske marke od kojih su dve jako lijepe sa stilizovanom slikom Lisice (Vulpes vulpes). U koverti pismo piše primljen nisam a tamo neka jeste, obrazloženje i napomena da škola nije imala konstituisan Školski odbor te iz tog razloga kandidati nisu ranije obavješteni o ishodu konkursa, budući da u slučaju žalbe nije postojao adekvatan organ kojem bi se zalili. Prenio sam kako piše 1/1, zato dve greške. No dobro, Školski odbor je konstituisan 15. decembra, ovo rješenje poslato 30. decembra - meni stiglo dan kasnije i kaže da pravo žalbe traje 8 dana. Mislim da je to režija dostojna legendarnog Hajrudina Krvavca. U tom trenutku sam učinio što često činim u situacijama kad mi je teško - pogledao sam u nebo i duboko udahnuo... i izdahnuo ... udahnuti vazduh, udahnuo drugi i nastavio sa svojim životom.

Premotajmo, septembar 2010. Usput, u međuvremenu se saznalo da je na to mjesto bila primljena osoba koja nema diplomu, za razliku od mene. Mali je ovo grad, mala je ovo država, mali je ovo svijet, sve se sazna. Nebitno. Nova školska godina, nova šansa. Ista meta, isto odstojanje, opet konkurs. Moja majka telefonom zove direktora da malo ispita situaciju. Na pomen našeg prezimena on upotrebljava magičnu riječ "rođak" (svi mi porijeklom iz Visoke Krajine smo rođaci, ispostavlja se). Razgovor završen, mjesto mi je obećano, kaže mi stara majka. Ja u tom trenutku njoj nudim opkladu od 100 KM da od toga neće biti ništa, ona ne prihvata opkladu.

Počela je školska godina... Ja, kao i obično, jedem, spavam, idem u teretanu, prevodim za svoju dušu filmove za koje niko nije čuo, ne idem na posao, jer nisam dobio posao. Tu se negdje desi telefonski razgovor između identičnih aktera iz prethodnog paragrafa. Na moje mjesto je primljena neka samohrana majka. Kasnije saznajemo i koja. Kažem ja majci da je to još koliko-toliko normalno, dogodine će to biti neka supruga palog borca a nakon toga će vjerovatno biti primljen i sam pali borac. Pošteno, čekaću svoj red. Uglavnom, dva mjeseca nakon konkursa ja još čekam tu odbijenicu. Scenario iz 2009. godine? Ma dajte, kakve su šanse da se to ponovi...

Dodatni detalji - mali grad, mala država, mali svijet. U konkursu za direktora u istoj školi, iz samog kolektiva se prijavilo nekih 6 ljudi, odnosno svi koji imaju diplome. Jer ostali nemaju. Diplome. Ne mogu da otjeraju druga dugogodišnjeg direktora. Izgleda da je on najjači...

Inače, to je ova škola i ovaj isti čovjek:
http://www.glassrpske.com/vijest/10/banjaluka/47768/lat/Ucionice-prokisnjavaju-djaci-vodu-piju-iz-potoka.html

Uz to, još jedan zanimljiv podatak: jedini razgovor koji sam obavio sa konkursnom komisijom, znači, po propisu, je bio u školi u kojoj sam već radio, školi u kojoj je zaposlena moja majka i koju sam ja završio, čiji je direktor meni bio razredni starješina i gdje se desilo da nastavnica nenajavljeno ode na bolovanje u utorak a ja dođem na posao u četvrtak. Tu sam odradio nešto manje od tri mjeseca, a onda sam usljed nekih permutacija prekomandovan na drugo radno mjesto gdje sam se zadržao nekih dva mjeseca, no, to je već druga priča. Svi ostali razgovori za posao su bili isključivo sa direktorima škola, neki su trajali dvocifren broj sekundi, a opet, neki se nisu ni desili, kao npr. svi iz ove sezone.

Dakle, pitanje i odgovor:
Kuda ideš? Odoh da otkopam onaj kalašnjikov.
Gdje se vraćaš? U to nisam siguran.

objavio bojan5150 | 10. novembar 2010 6:24:12